Knjige

RIJEČ UREDNIKA

Prošlo je deset godina od objavljivanja prvoga izdanja ove knjige, ujedno i prve knjige u tada novotvorenoj biblioteci „Kontemplacija i mistika“. Zanimljivo je uspoređivati dojmove koji su se javljali prilikom rada na tekstu prvoga izdanja od prije deset godina (koje se upravo ove 2020. godine rasprodalo), s onima koji se javljaju u novom čitanju danas.

Temeljito novo čitanje s tako značajnom vremenskom distancom donijelo je mnogo iznenađenja. Mnoga su se mjesta otvarala sa sasvim novim tumačenjima, riječi su poprimale nove oblike i suzvučja. Kako se prije nije uočilo da …?

Ova je knjiga nastala kao kompilacija „niza govora održanih tijekom izvjesnog broja godina pred širokim spektrom slušatelja što se kretao od naprednih praktičara molitve sabranosti do onih koji uopće nisu bili upoznati s tom molitvom“, kako je autor, Thomas Keating, u uvodu knjige i sam rekao. To je značilo i da je „sastavljanje knjige iz tako raznolikih izvora zahtjevan urednički trud“ jer se rad temeljio na „odabiranju, sređivanju i uređivanju materijala, kao i transkripcijama mnogih poglavlja (ove knjige, op. ur.) iz njihova izvornog formata neformalnih (katkada improviziranih) govora“. Pri prevođenju, a osobito uređivanju knjige, to je bilo više nego očito. Ponovno detaljno čitanje nakon deset godina stanke na nekim je mjestima stvaralo dojam neskladnoga tijeka misli kroz poglavlja, u obliku povremena skakanja s jedne teme na drugu ili umetanje mnogih digresija koje u govornome, aktivnom izlaganju mogu zvučati logično i tečno, ali ih šutljivi, pasivni papir znatno teže podnosi. No, treba naglasiti: autorska je suzdržljivost bila i ostala, kao i u svakom profesionalnom prevođenju i uređivanju knjige, osnovni kriterij. Poboljšanja teksta u smislu smanjivanja gore navedenih nelogičnosti i neskladna tijeka rečenice i rečenica može se naći na nekoliko mjesta u cijelome tekstu (a vjerojatno je najveće u zamjenjivanju mjesta drugog i trećeg poglavlja), ali u svemu nisu bila znatna (taj se nesklad može vidjeti ako tekst usporedimo s tekstovima /knjigama/ koje je autor u cijelosti sam napisao, kao što su i kod nas objavljene Otvorena svijest, otvoreno srce, Poziv na ljubav[1] i Kristovo otajstvo; u njima se vidi majstorstvo njegova stila, lijepih rečenica i tečna pripovijedanja bez suvišnosti koje bi tekst nepotrebno opterećivale). Također, iskustvo je donijelo veći broj mjesta koja su tražila neki oblik dodatna objašnjenja – što je vidljivo u broju bilješki. Zaključak se, stoga, sam nametnuo: uz naslov treba stajati i – dopunjeno i ispravljeno izdanje.

I Thomas Keating bio je ponukan knjizi dodati podnaslov koji će pobliže objasniti o čemu se u njoj radi: „Uvod u kontemplativnu molitvu“. Kao prva od knjiga u našoj ediciji, skladno se uklopila upravo u tome smislu. U njoj su na jasan način iznesena sva glavna načela teorije i prakse molitve sabranosti. Ali i šire, autor je uklapa u pojmovni splet kršćanskoga nauka u cjelini. Stoga ona postaje knjigom koja na odličan način upućuje na to kako prakticirati kontemplativnu molitvu (prvi dio knjige pod nazivom „Praksa“) te što ona znači za kršćanskoga vjernika danas, u svijetu 20., odnosno 21. stoljeća (sažeto u trećem dijelu knjige pod nazivom „Molitva sabranosti u svijetu“). Ona se pokazala jednim od najboljih putokaza za prijelaz iz katafatičkih oblika molitve (kao što su lectio divina i molitva krunice opisanih u drugom dijelu knjige pod nazivom „Pomoćne prakse“), u one apofatičke (kao što je molitva sabranosti). Knjiga je, tako, također i pokazatelj (prvenstveno) kršćaninu kako produbiti svoj pogled na duhovni svijet i njegovo razumijevanje, ali i poticatelj prema neupoznatim svjetovima koji se kriju u dubljim sferama svijesti prisutnima u svim duhovnim tradicijama svijeta, svim duhovnim tragateljima svijeta. Keatingovim riječima izrečeno:

„U Bliskosti s Bogom ne usredotočujem se, stoga, na taj uzvišeni (nedualni, op. ur.) stupanj ovoga razvoja (duše prema sjedinjenju s Bogom, op. ur.), već predlažem njegovanje svijesti o tome stupnju kako bih usmjerio kontemplativce prema stupnju svijesti koja je i dualna i nedualna, bez-putan put, upravo kao što neke istočnjačke tradicije tvrde da Apsolut nije ovo, nije ono^[1] – odnosno nije jedno, nije dvoje. Ovi paradoksi upozoravaju na činjenicu da je Bog onkraj svega što postoji, kao što je u svemu što postoji ili, točnije rečeno, Bog je onkraj svih kategorija bitka i nebitka. S knjigom Bliskost s Bogom započet ćete svoje proučavanje i iskustvo srednjih stupnjeva kršćanskoga duhovnog putovanja bez kojih će vrhunci najvjerojatnije ostati u domeni tajni.“

Thomas Keating prihvatio je izdavanje ove kompilacije tekstova niza svojih predavanja i govora o kontemplativnoj molitvi s namjerom da na jednome mjestu iznese sve glavne točke svojega učenja koje su razrađenije prikazane u drugim njegovim kapitalnim djelima (radi se prvenstveno o tri gore navedena naslova). Mi se priključujemo njegovoj izvornoj želji da se te njegove riječi i dalje čuju, i na ovim našim prostorima.

Ovo drugo izdanje posvećujemo upravo ocu Thomasu Keatingu (1925.–2018.) koji je nesebično dijelio svoju energiju i radost otkrivenih otajstava kontemplacije kroz svoj dugi život koji je nedavno i završio. Istovremeno, našim iskustvima možemo svjedočiti da on, iako ga nismo nikada imali prilike osobno upoznati, i njegovo djelo neporecivo i nezamjenjivo stoje ugrađeni u temelje cijeloga pokreta obnove kontemplativne prakse i tradicije u Hrvatskoj.

[1] neti, neti iz Upanišada. (op. ur.)

[2] Ovdje upućujem na znatno bolje i točnije prijevode Ranke Gregorić u izdanju Zirala negoli na one Rade Rojc–Belčec i Darka Milošića u izdanju V.B.Z.-a.

Cynthia Bourgeault (1947.), episkopalna svećenica, mistikinja, spisateljica i međunarodno poznata voditeljica povlačenja koja je u potpunosti posvećena obnovi i širenju kontemplativnoga kršćanskog puta, jedno je od ključnih imena zrele faze obnove kontemplativne tradicije na Zapadu, osobito SAD-u. Kao učenica Thomasa Keatinga nastavila je njegov rad proširujući ga u nova, do tada manje istražena područja: sudjelujući na brojnim međureligijskim susretima i događanjima produbila je poznavanje drugih duhovnih putova radeći zajedno s učiteljima kao što su Kabir Helminski (sufizam), Swami Atmarupananda (advaita Vedanta) i Rami Shapiro (hasidizam i perenijalna mudrost); ističući važnost perenijalnoga razumijevanja putova mudrosti, polazeći i vraćajući se uvijek onome Isusa iz Nazareta, dala mu je i posebno ime – Put mudrosti (Wisdom Path); ističući važnost uloge žene u mističnoj duhovnosti kroz povijest, kao i danas (kao istaknuta članica Globalne mirovne inicijative žena /Global Peace Initiative for Women/ i spisateljica s naslovima kao što je „Značenje Marije Magdalene“ /The Meaning of Mary Magdalene/); i zaključujući svoj stav prema istinskome duhovnom životu vodeći Školu života za akciju i kontemplaciju (The Living School for Action and Contemplation) u Albequerqueu zajedno s Richardom Rohrom i Jimom Finleyem.

Knjiga Molitva sabranosti i unutarnje buđenje odličan je primjer povezivanja ovih ključnih momenata autoričina stava prema duhovnosti i životu u cjelini. Kako je Keating jasno istaknuo u svom predgovoru ovoj knjizi, Cynthia Bourgeault dala je veliki doprinos boljem razumijevanju odnosa katafatičke i apofatičke duhovnosti bez kojih niti jedan put nije cjelovit, teološkom produbljivanju pojedinih mjesta koja u objašnjenjima njezina učitelja nisu bila dovoljno istaknuta (kenotičnost i perihoretičnost molitve sabranosti), povezivanju molitve sabranosti s duhovnom hesihastičkom tradicijom Istočne Crkve u odnosu prema usredotočujućim metodama meditacije (odnos mindfulness/heartfulness), kao i detaljnije obrađivanje psihološkog rasta i iscjeljivanja koja se događaju dugogodišnjim prakticiranjem (s temeljnim pitanjima: da li se ego liječi ili prevladava i što to točno znači). Zaključio je ovim riječima:

Od srca zahvaljujem Cynthiji na njezinu veličanstvenom doprinosu boljem razumijevanju prakse molitve sabranosti i njezine izravne konceptualne pozadine, čime ju je učinila dostupnijom stalno rastućem broju tragatelja u ovim vremenima.

Objavljivanje prve knjige Cynthie Bourgeault na hrvatskome jeziku označava prvi korak prema prezentiranju današnjega rada i djelovanja Američke škole kontemplacije (Contemplative Outreach), najznačajnije i najbrojnije grupe praktičara kršćanske kontemplativne tradicije danas u svijetu. Nadamo se da će ovu knjigu slijediti i druge, koje će upotpuniti sliku novog kontemplativnog pogleda na Kristov nauk i nasljedovanje za 21. stoljeće, a ova neka služi kao „vodič svima koji žele bolje upoznati praksu… i još više osnažiti svoje putovanje“. Riječima autorice:

Molitva sabranosti i unutarnje buđenje zamišljena je kao cjelovit vodič svima koji žele bolje upoznati praksu. Nadam se da će ova knjiga potaknuti i proširiti dijalog o kojem sam upravo govorila. No, još važnije, nadam se da će vas pokrenuti na bavljenje praksom ili, ako već vježbate, da će vam proširiti razumijevanje njezina teološkoga i duhovnoga konteksta te vas još više osnažiti za vlastito putovanje.

Willigis Jäger (1925.) benediktinski je redovnik, mistični teolog, duhovni učitelj i pisac koji predstavlja modernu transkonfesionalnu duhovnost i nudi odgovore na goruća pitanja za sve koji kreću na duhovno putovanje u 21. stoljeću.

Osnivač je centra za duhovne putove “Benediktushof” u Holzkirchenu pored Würzburga gdje živi i radi kao učitelj kontemplacije i zena u linijama Sanbo Kyodan i u chan (Linji). Osnivač je vlastite zen linije „Prazan oblak“ te kontemplacijske linije „Oblak neznanja“ koja ima za cilj buđenje i obnovu kontemplativne kršćanske tradicije Zapada.

Svoju viziju globalne, transkonfesionalne duhovnosti obradio je u mnogim knjigama i prakticira ju s rastućom zajednicom suputnika rasprostranjenom diljem svijeta.

Nakon objavljivanja prve dvije knjige Willigisa Jägera, Val je more: mistična duhovnost za moderna vremena i Kontemplacija: kršćanski put mistične duhovnosti, u kojoj je autor iznio temeljne vrijednosti svoga razumijevanja mistične duhovnosti općenito, kao i način kako se ona iščitava u tradiciji kršćanske duhovnosti, ovom knjigom autor približava mistično razumijevanje dvije perenijalne teme koje su čovjeka kao misaonog i duhovnog bića oduvijek zaokupljale: ljubavi, kao najsnažnije energije u svemiru koja mu je dana da bi mogao dostojno i smisleno proživjeti svoje životno putovanje i ostvariti svoju cjelovitosti; smrti, koju ne doživljava kao konačan završetak života već kao njegov nastavak u nekom drugom, nama vjerojatno nedokučivom, obliku. A samo on može i umrijeti, odnosno pretvoriti se u neki drugi oblik; oblik, koji za nas ljudska bića znači naše tijelo, naše „ja“. Sam život ne može umrijeti – jer život nikad ne prestaje. Upravo taj besmrtni život i naš je stvarni život. Razlikujemo se jedino u tome što uglavnom toga nismo svjesni. Autorova je uloga stoga u tome, kako često u knjizi naglašava, da upravo u tu stvarnost ljude upućuje – na uvid, iskustvo i cjelovitu spoznaju da život nikada ne prestaje, a da smo i mi sami dio toga istoga života.

I kako je njegov veliki prijatelj David Steindl-Rast u pogovoru knjige Život nikad ne prestaje rekao:

Tim skokom Na svakoj nas stranici ove knjige Willigis nas mudro ohrabruje za taj skok (u kojem prestajemo vjerovati „u Boga“ i počinjemo vjerovati „iz Boga“, op.ur.). Ipak, moramo još svladati i drugu prepreku – jedan nedostatak. Svijetu u kojem živimo u velikoj mjeri nedostaje smisao za poeziju. Ni jedan drugi jezik osim pjesničkoga ne može izraziti iskustvo Boga, a i on će ovdje zatajiti, jer – kako izraziti nešto što se ne može izreći? Pri čitanju ove knjige vrlo je važno da ni na tren ne zaboravimo da se pjesnički jezik ne smije razumjeti doslovno. Kad netko kaže: „Dajem ti svoje srce“, time ne misli na kirurško presađivanje srca. Mistična teologija odnosi se prema teologiji i teološkoj literaturi kao poezija prema književnoj kritici. A Willigis jest mistički teolog.

Tko ima hrabrosti upustiti se u mijenu ovom će knjigom biti bogato nagrađen i „postojat će u sada“, na prekretnici – tamo gdje se događa mijena.

 

Ono što na kraju svoga života
držimo u ruci
nisu naša postignuća niti djela.
Bit ćemo izloženi ponajprije i
prije svega pitanju
koliko smo voljeli.

Willigis Jäger

Richard Rohr, američki franjevac, teolog i mistik, autor je niza knjiga, među kojima se ističu What the Mystics Know (2015.), Immortal Diamond: The Search for our True Self (2013.), Falling Upward (2011.), Everything Belongs: The Gift of Contemplative Prayer (2003.), The Enneagram: A Christian Perspective (2001.). Poznati je promicatelj kršćanske mistične duhovnosti te u kršćanskoj tradiciji oduvijek znane prakse i nauka nedualističkoga načina prilaženja trenutku koje naziva tradicionalnim pojmom – kontemplacija. Rohr tvrdi da je kontemplacija oduvijek bila, i još uvijek (svakim novim trenutkom) jest, nov model (paradigma) religije pri obrađivanju velikih životnih pitanja, kao što su smrt, ljubav, beskonačnost, trpljenje i Bog, „… jer nas stari, naučeni model dualističkoga mišljenja može odvesti samo dio (duhovnoga) puta“.

Kroz cijelu knjigu Golo sada proteže se jedna od temeljnih autorovih namjera – prikazati nam cjeloviti put. Također nam želi pokazati da je izravan kontakt s trenutkom, bez posredništva, najčišći put do sjedinjenja s božanskim: „Gola, nebranjena i nedualna prisutnost najpodobnija je za susret s Pravom Prisutnošću. To je život u golome sada, u sakramentu sadašnjeg trenutka koji će nas naučiti kako uistinu kušati naša iskustva, bilo dobra, loša ili ružna, i kako im dopustiti da nas preobraze. Riječi će same po sebi uvijek dijeliti trenutak; čista prisutnost ostavlja mu da bude ono što jest, takav kakav jest“. Taj uvid autor zaključuje jednostavnim, ali pomno odabranim riječima:

„Kad mognete biti prisutni, spoznat ćete Pravu Prisutnost“.

            Višedesetljetni život unutar Katoličke crkve omogućio je fra Richardu Rohru detaljan uvid u sve njegove vrijednosti i mane. Kao i drugi autori koje smo u ediciji „Kontemplacija i mistika“ objavili – Willigis Jäger (2014. i 2015.), Thomas Keating (2010.) i Jim Marion (u pripremi, 2016.) – oštrim je okom proniknuo u sadašnje stanje Crkve i dao joj jasne smjernice koje bi trebala poštovati kako bi ojačala, oživjela, te vratila vitalnost koja joj je neupitnim slijedom navikavanja na sigurno okopnila. U ponekim je odlomcima kritika toliko iskrena i duboka da para najviše dijelove praznoga neba, do boli zarezujući u tkivo zaboravljenih znanja. Poruka mu je i više nego jasna: „kršćanstvo bez svoga mističnoga nauka neće preživjeti“ (Karl Rahner) te sam kaže:

„Ja sam onaj koji jesam – sa svim svojim nedostacima; dovoljno je da budem ljudsko biće, ne treba mi odijelo za izlog. Ovo je najradikalnija moguća kritika religije, jer sada znamo da je religija samo prst koji pokazuje prema mjesecu, a ne sam mjesec. Nema potrebe da se prikazujemo kao da smo bilo što drugo nego ono što uistinu jesmo. Potpuno odmaknuti od slike o sebi, živeći na Božju sliku, koja uključuje i ljubi i dobro i loše u nama – smirenost i sloboda svetaca; potpuna nedualnost.

Ono u čemu sada uživamo i nada koju želim ponuditi u ovoj knjizi jest renesansa kontemplativnoga uma, jedina istinski jedinstvena alternativa koju religija ima ponuditi svijetu. Bez ovoga novog uma većina doktrina, moralnih propisa, dogmi i crkvenih struktura gotovo će sigurno biti krivo shvaćena, krivo upotrijebljena i krivo korištena“.

            Rohr stoga unosi mnogo truda da obnovi znanja i uvide cjelovitoga nauka Isusa iz Nazareta, kao i mnogih učitelja i učiteljica kontemplacije koji su u neprekinutoj liniji povezivali sva vremena i prostore u ovih 20 stoljeća. A to ne bi bilo uspješno, niti za nas danas korisno, kada to ne bi povezao današnjim jezikom kojim se vrlo dobro služi, koristeći pritom mnoge poveznice sa suvremenim životom, bile one umjetničke, filozofske ili znanstvene provenijencije.

            Na kraju Rohr s velikom ozbiljnošću pristupa i nečemu bez čega sve ove netom izrečene riječi ne bi u stvarnom životu mogle zaživjeti – kontemplativnoj praksi. U posebnim dodatcima donosi osam vježbi koje nas mogu uputiti u osnove kontemplativne molitve, među kojima ima i originalnih, jedinstvenih uvida, poput vježbe „izviranja“ kao oblika kršćanske tantre! Time zapravo pokazuje na kojim temeljima kršćanski mistik, svaki mistik, stoji – otvorenoga srca i otvorenoga uma, s onu stranu prostora i vremena i svih podijeljenosti. Kako sam kaže: „A kako bi drugačije i moglo biti?“

Svrhu pisanja ove knjige Rohr je sažeo riječima:

„Ne pišem ovu knjigu kako bih promijenio bilo čije uvjerenje, doktrine, dogme ili moralnost. Nadam se promijeni samoga uma koji razumijeva spomenute stvari. To će promijeniti sve što još treba promjenu, ali sada Netko Drugi može donijeti promjenu – a mi se možemo vratiti tome da jednostavno budemo prijatelji i ljudi.

Prisutnost je prisutnost je prisutnost.“

Pokristovljenje: unutarnji put kršćanske duhovnosti iznimno je i zadivljujuće djelo. Autor Jim Marion tvrdi da je to „prva knjiga koja jasno opisuje cjelokupni kršćanski duhovni put“. Iako to na prvi pogled zvuči pretjerano, nakon pažljiva proučavanja knjige sklon sam se složiti s autorom. Radi se o vjerojatno prvoj knjizi koja iz kršćanske perspektive opisuje cjelovit put razvoja svijesti. Kao takva ona je zadivljujuće postignuće.

To nas je udivljenje i potaknulo na višestruko iščitavanje knjige, a kako nije popuštalo, bilo je dobar razlog da se upustimo u njezino prevođenje i izdavanje, jer ona je jedno od najvrjednijih doprinosa širenju svijesti o mističnoj poruci koju nam je objavio Isus iz Nazareta prije 2000 godina te mnogi sveci, mudraci i učitelji kroz kršćansku povijest. Ta nam poruka u današnjim vremenima treba više negoli ijedna druga.

Čitajući ovu knjigu polako se otkriva razlog zbog kojega je njezin autor mogao tako smjelo, na samom početku, napisati tu početnu rečenicu. Time naime ni u kojem smislu nije želio reći da kroz povijest nisu postojali opisi duhovnoga putovanja kršćanskih učitelja mistike i kontemplacije ili da ti opisi nisu vrijedni. Dapače, upravo je na nekima od njih, poglavito Ivanu od Križa i Tereziji Avilskoj, i utemeljio svoje djelo. Želio je naglasiti da oni nisu sustavno obrađivali važne početne stupnjeve duhovnoga puta — predracionalne razine arhaične, magične i mitske razine svijesti. Iako se dio pitanja i problema vezanih uz ta područja rješavao kroz svakodnevan asketski život u poštivanju pravila i propisa i izbjegavanju činjenja nepravde i loših djela, ipak oni nisu ulazili u dubine nesvjesnih motivacija povezanih s osobnim, ljudskim kao i društvenim uvjetovanostima vremena u kojima su živjeli. Trebalo je proći 15 stoljeća prije negoli je Ivan od Križa uvidio nužnost pojašnjavanja određenih, vrlo važnih duševnih i duhovnih stanja, posebice prijelaza iz psihičke u suptilnu razinu — razinu duše, kao i iz suptilne u kauzalnu razinu — razinu Kristove svijesti, čime je postavio temelje modernom pristupu koji želi na znanstveni način (podrazumijeva se da mislimo na mističnu, transracionalnu znanost) osvijetliti sve tamne i nejasne dijelove duhovnoga puta.

Također malo je kršćanskih autora sustavno i detaljno pisalo o konačnom postignuću — ostvarenju Kristove svijesti, odnosno jedinstvu s Bogom. Koristeći opise iskustva Meistera Eckharta i Bernadette Roberts, iz kršćanske, i Paramahanse Yoganande i Chogyama Trungpe, iz hinduističke odnosno budističke tradicije, Marionovo je djelo i u tom pogledu jedinstven pothvat.

Prijevod naslova knjige nije bio lak zadatak. Autor je naime parafrazirao dio rečenice iz poslanice Filipljanima 2,5, Put on the Mind which was in Christ Jesus. I dok engleska riječ mind (um, svijest) sadržava u sebi svu dubinu i širinu potrebnu za razumijevanje na način kako je to autor u knjizi opisao, hrvatski ju je prijevod Bonaventure Dude i Jerka Fučaka (koji nam je bio temeljni izvor) ispustio sačuvati. Naime iskaz „imati misao Kristovu“ služi se upravo rječnikom racionalne razine svijesti, a autor knjige upućuje da se govorom na toj razini to niti može, a niti treba pokušavati. Postavilo se pitanje kako onda zadržati cjelovito tumačenje Isusove poruke, kako to autor objašnjava, u kojemu je cilj da svaka misao koju um stvara nestane i da postane Kristova misao, ili bolje rečeno, ne-misao.

To je razlogom zašto smo ozbiljno razmišljali o drugačijem prijevodu, koji bi poštivao sve te razine tumačenja. Prijevod bi primjerice mogao glasiti: „Zaodjenuti se Kristovom sviješću/umom“. Zaodijevanje je čest biblijski pojam koji se na više mjesta pojavljuje i nosi u sebi značenje promjene svjesnosti, unutrašnjega bića (Ps 132; Lk 24,49; 2 Kor 5,2—4; 1 Kor 15,53—54).^[1] Također je riječ „um“ ili još bolje „svijest“ ona koja na cjelovitiji način nosi sva značenja koja autor želi prikazati.

Ipak, kolikogod bi stavljanje takvoga naslova bilo točnije u smislu prevođenja i pridržavanja izvornika, s jedne strane nismo željeli pretenciozno ulaziti u ispravljanje općeprihvaćenoga prijevoda naših najrenomiranijih stručnjaka u tom području i, s druge strane, mišljenja smo da odabrani naslov „Pokristovljenje“ na još bolji i bliži način govori o temeljnoj poruci knjige — da smo subaštinici Kristovi, da u sebi nosimo božanski život i mogućnost da u cijelosti ostvarimo isto ono što je ostvario i Isus — Kristovu svjesnost jedinstva sa Stvoriteljem, Izvorom svega života kojega je on nazivao Ocem, da postanemo drugi Kristovi, da se pokristovimo.

Uvod u knjigu autor završava molitvom u kojoj sažima srž poruke knjige:

Molim se za to da svatko od nas i dalje raste u mudrosti, razumijevanju, ljubavi, suosjećanju, i svim ostalim darovima Duha Svetoga. Molim da ova knjiga nastavi mnogima pomagati na putu prema Bogu i u kraljevstvo nebesko, čak i ovdje na Zemlji. Na kraju, i dalje molim da se kršćanske crkve u svim njezinim ograncima ponovno posvete svojoj središnjoj misiji, znalačkom vodstvu kroz razine svijesti do Isusova kraljevstva.

PREDGOVOR

Napisana za ljude iz kršćanskog okruženja koji ili nisu kršteni ili se (više) ne osjećaju pripadnicima Crkve, ova knjiga poručuje: ne bismo se trebali ograničavati u razumijevanju Boga kao stvoritelja ontološki drugačijeg svijeta. Umjesto toga trebali bismo shvatiti puninu Boga kao jedinstvo postojanja i nepostojanja u kojem nema odvojenosti duha i materije. U knjizi se koncept „boga“ propituje onako kako mi zapadnjaci doživljavamo Boga: kao jedinu stvarnost koja se otkriva na mnogim razinama, uz zadržavanje zasebnog identiteta. Poput oceana koji se otkriva kroz milijune udaraca valova, ali uvijek ostaje isti ocean, jedno tijelo vode.

Tijekom mnogih godina života u Japanu stekao sam uvid u istočnjački pogled na svijet, imao  sam priliku promatrati strukturu kršćanske vjere izvana. Uvidio sam da su religije modeli koje koristimo za razumijevanje svijeta i nas samih. Modeli nisu uvijek slika stvarnosti. Kada znanost napravi model za objašnjavanje složenih zadaća, ona zna da je stvorila model koji nije stvaran sam po sebi nego je njegovo objašnjenje. Takav se model mijenja s pojavom novih otkrića. Religije su takvi modeli. Kad se svjetonazor izmijeni, religija bi također trebala imati hrabrosti za stvaranje novih modela ili reinterpretiranje starih. U protivnom, religija više ometa razvoj nego što otvara putove za nove modele. Postoje duboko religiozni ljudi koji nisu vezani niti za jednu konfesiju. Ovi su razgovori namijenjeni osobito njima.

Svjestan sam da će neke od ideja u ovoj knjizi potaknuti strah kod mnogih ljudi, tjerajući ih da zauzmu protivan stav. Upravo zbog toga one mogu voditi u dijalog o religiji i mistici. Ništa se u ovoj knjizi ne propagira kao apsolutna istina. Nije mi namjera niti obezvrijediti postojeće religijske ideje. Jednostavno pokušavam vidjeti stare istine u drugačijem svjetlu. To, dakako, ne znači omalovažavanje drugačijih pogleda niti umanjuje uvid u smisao našega ljudskog postojanja. Naprotiv, nadam se da ga može potaknuti. Moje mi bogato iskustvo u pastoralnom radu govori da mnogi ljudi traže odgovore na pitanja obrađena u ovoj knjizi i da bi, čitajući ove misli, mogli biti potaknuti na nastavak svojega duhovnog kršćanskog putovanja. Za njih je pisana ova knjiga.

Od djetinjstva tražim odgovor na temeljna pitanja: Zašto živim? Koji je smisao mojega, šezdeset, sedamdeset, možda osamdeset godina dugog života, života na ovom beznačajnom zrncu prašine, na rubu nevjerojatnog univerzuma? Preko istočnih religijskih tradicija pronašao sam dubinu duhovnosti koja je apsolutno jednaka kršćanskoj mistici.

U mistici Istoka i Zapada mogu se naći realni odgovori na ta temeljna pitanja. Ponekad mi se čini da je mistika spašavanje teologije. Budizam i hinduizam ne poznaju vjersku kongregaciju koja određuje što ljudi moraju vjerovati. Religije se obnavljaju uvijek iz početka na iskustvima mudraca i mistika. Naravno, i u istočnim religijama postoje sve nijanse uvjerenja i vjerskih praksi. Ti ljudi dobro znaju da na koncu cilj može biti jedino iskustvo Prvotne stvarnosti i da se religija temelji na mističnom iskustvu mudrih ljudi. Tako ja razumijem otkrivenje.

:::::::::::::::::::::::::::

Je li slučajno ili providnošću, ovaj sam dijalog napisao u Bursfeldu, bivšoj benediktinskoj opatiji, gdje danas vodim tečajeve meditacije. Upravo u samostanu u kojem je započeo reformatorski pokret u srednjem vijeku, pod utjecajem kontemplativnog misticizma, novog oblika religioznog razvoja među laicima – tzv. Devotio moderna. Izvorno su ga prakticirali u laičkim krugovima, a na kraju je pronašao put u samostane, osobito u Bursfeld, gdje je vrijeme osobne jutarnje i večernje meditacije bilo dodano u liturgijsko slavlje i oficij. Danas ponovno, osobito laici, dolaze zajedno u različitim skupinama prakticirati ovaj oblik kontemplativne molitve. Razgovore koji slijede nudim kao poticaj svima da hrabro prihvate svoja duhovna putovanja.

WILLIGIS JÄGER

WILLIGIS JÄGER (1925.) benediktinski je redovnik, mistični teolog, duhovni učitelj i pisac koji predstavlja modernu transkonfesionalnu duhovnost i nudi odgovore na goruća pitanja za one koji kreću na duhovno putovanje u 21. stoljeću.

Osnivač je centra za duhovne putove Benediktushof u Holzkirchenu pored Würzburga, gdje živi i radi kao učitelj kontemplacije i zena u linijama Sanbo-Kyodan i chan (Linji). Osnivač je i vlastite zen linije „Prazan oblak“ te kontemplacijske linije „Oblak neznanja“ koja ima cilj buđenja i obnove kontemplativne kršćanske tradicije Zapada.

Svoju viziju globalne, transkonfesionalne duhovnosti razrađuje u mnogim knjigama i prakticira ju s rastućom zajednicom suputnika rasprostranjenom diljem svijeta.

PREDGOVOR

U ovoj se knjizi opisuje razvojno iskustvo kontemplativnoga života koji napreduje dok se lažno ja i prateći osjećaj odvojenosti od Boga povlače. Ova sve veća prisnost može postati toliko ukorijenjena u Božanskome da onoga osjećaja odvojenosti više nema, a tamo gdje je bilo dvojstvo, sada postoji samo Jedno.

Tim jedinstvom, ili osjećajem nedualiteta, bave se napredne duhovne predaje religija svijeta. Ono označava smrt lažnoga ja i smanjenost, pa čak i gubitak osjećaja odvojenosti, no uvijek ga prati stalan osjećaj sjedinjenosti s Konačnom stvarnošću. Sjedinjenost s Konačnom stvarnošću u kršćanskoj se terminologiji obično objašnjava kao milost Isusova uznesenja, stanje sjedinjenosti s Bogom koje je iznad onoga što se u kršćanskoj kontemplativnoj predaji naziva „sjedinjenošću koja preobražava“. Cisterciti, dominikanci, franjevci, karmelićani i drugi vjerski redovi opisivali su sjedinjenost koja preobražava kao uzvišeno jedinstvo ljubavi. Ujedinjujuća snaga božanske ljubavi privlači i sjedinjuje dušu u neizrecivim iskustvima sjedinjenosti i zaborava sebe. Bog i duša, međutim, i dalje su dvoje, budući da je duša u sjedinjenosti s Bogom svjesna sebe.

Sv. Ivan od Križa u Živomu plamenu ljubavi nagoviješta ovaj viši stupanj sjedinjenosti, ali nije eksplicitan. Neke od begina dvanaestoga i trinaestoga stoljeća, udruge laika koji su živjeli u Njemačkoj i Nizozemskoj, eksplicitno su pisale o sjedinjenosti koja preobražava kao započinjanju daljnjega duhovnog putovanja u iskustvu jedinstva svijesti, sličnu opisima potpune prosvijetljenosti ili nirvane kakvi se mogu naći u budizmu, Advaita Vedanti ili tekstovima sufizma. Tu nema nikakva ja.

Većina mistika sumnja da to iskustvo može biti trajno u ovome životu. No oni potvrđuju da se možemo u razdoblju od nekoliko sati, pa čak i nekoliko dana, odmaknuti od svjesnosti o našem ja. Da bi takvo razvijeno stanje postalo trajnim, bila bi potrebna barem veća psihološka razvijenost mozga i živčanoga sustava. Tijelo mora biti pripravljeno da izdrži tako intenzivno i prisno komuniciranje s božanskim. Život bi još uvijek tražio od onih koji se nalaze u permanentnu stanju nedualiteta da se slobodno kreću između dualne i nedualne svijesti samo da bi ostali u ovome svijetu. Shvaćati nedualni stupanj svijesti kao krajnji cilj duhovne težnje možda nije toliko realistično kao živjeti nedualnu svijest unutar aktivne zadubljenosti u uspone i padove svakodnevnoga života.

U Bliskosti s Bogom ja se ne usredotočujem na taj uzvišeni stupanj ovoga razvoja, već predlažem njegovanje svijesti o tome stupnju kako bih usmjerio kontemplativce prema stupnju svijesti koja je i dualna i nedualna, besputan put, upravo kao što neke istočnjačke tradicije tvrde da Apsolut nije ovo, nije ono – odnosno nije jedno, nije dva. Ovi paradoksi ukazuju na činjenicu da je Bog izvan svega što postoji, kao što je u svemu što postoji ili, točnije rečeno, Bog je izvan svih kategorija bitka i nebitka. S knjigom Bliskost s Bogom započet ćete svoje proučavanje i iskustvo srednjih stupnjeva kršćanskoga duhovnog putovanja bez kojih će oni vrhunci najvjerojatnije ostati u domeni tajni.

THOMAS KEATING