Kontemplativan put u mističnoj tradiciji Zapada oduvijek je bio put sjedinjenja s Prvotnom, Božanskom stvarnosti i življenje ostvarena, cjelovita čovjeka u svijetu u svoj punini i čistoći ljubavi i suosjećanja prema svim bićima.

Kršćanska je mistična tradicija od prvih vremena opisivala takvo duhovno putovanje u tri razine: pročišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje (via purgativa, via iluminativa, via unitiva). Današnjim bi se rječnikom to moglo približiti na način da se pročišćenje vidi kao puna integracija ega, našeg ograničenog, površnog ja koja uključuje smirivanje i razumijevanje procesa osjećajnog, misaonog i voljnog aspekta ljudske duše, prosvjetljenje kao ostvarenje prve razine uvida u pravu prirodu stvari praćene snažnim potvrdama u vidu osnaživanja duhovnih moći i uvida koju prati svjesna integracija sjena, potisnutih dijelova naše psihe (psihička i suptilna razina duše), te sjedinjenje kao ostvarenje našeg cjelovitog, Istinskog bića u jedinstvu s Prvotnim izvorom, s Božjim životom u nama (kauzalna razina svijesti), te konačno, kao sâm život, čista svijest neodvojena od Prave prirode života, u kojem nestaje i naš istinski Ja i ostvaruje se kao življenje života kakav on uistinu jest (u nedualnoj razini svijesti gdje ne živim više Ja u jedinstvu s Bogom, već Bog živi /kroz/ mene).

Neka Bog bude Bog u vama i kroz vas. MEISTER ECKHART

Kontemplativan, mističan put započinje iskrenim, iz dubina i do dubina duše postavljenim pitanjem: Tko sam? Zašto sam ovdje? Kamo idem? Kako da ostvarim puninu svoga života? Za taj se početak duhovnog putovanja od prvih kršćanskih vremena koristila grčka riječ – metanoia, obraćenje, u smislu skretanja pogleda, cijelog svojeg bića s površnoga na ono dubinsko, s krivoga na ono ispravno, s lažnoga na ono istinito. Mističan je put put preobrazbe našeg cjelovitog bića; iz našeg djelomičnog, podijeljenog i ograničenog maloga ja u cjelovito, nepodijeljeno i neograničeno Jastvo, i potom u nestvoreni, bezvremeni i besprostorni Duh samoga života.

Otvaranje svijesti i otvaranje srca ključni su elementi duhovnoga razvoja, a za njihovo ostvarenje u životu nije dovoljan samo iskren interes, istraživanje i proučavanje tog procesa, već i njegovo stvarno ostvarivanje, u meni, ovdje-i-sada. Stoga je najvažniji dio duhovnog putovanja uključivanje kontemplativne prakse u svoju svakodnevicu. Takva praksa uključuje mirno i opušteno sjedenje, disanje i pažnju, a vodi smirivanju, opuštanju i otpuštanju svih sadržaja svijesti koji čine naš površni ja – koji čine misli, osjećaji, slike koje proizlaze iz odnosa osjećajnog, voljnog i misaonog dijela ljudske psihe i svijeta oko nas. Ta se praksa od prvih vremena opisivala dvama pojmovima – apatheia ili bestrašće i kenosis ili ispražnjenost. Strastima su u prvim stoljećima pustinjski monasi nazivali sve sadržaje svijesti koji su dolazili iz odnosa sa svijetom i unosili sve oblike patnje koji su proizlazili iz nesmirenosti duha. Strasti su unosile i nemogućnost pogleda u istinu koja se nalazi iza njih, s onu stranu svih sadržaja svijesti s kojima se ljudska priroda navikla povezivati, navezivati i poistovjećivati.

Postoje dvije glavne vrste kontemplativnih praksi – koncentrativne, u kojima svijest fokusiramo na jedan sadržaj (sveta riječ, tijelo ili dah), i receptivne, u kojima svijest praznimo od svih sadržaja, s ciljem učenja nevezivanja na njezine sadržaje, ma kakvi oni bili. Ta uvježbavanja sabiranja pažnje i potom praznine čine temelje svih oblika prakse u svim duhovnim tradicijama svijeta.

Puštam slike i stvari da prolaze i držim svoj hram praznim.

JOHANNES TAULER (14. st.)

 

Kontemplativna se vježba naziva i molitvom jer u sebi uključuje – potpuno povjerenje, predanje i posvećenje. Povjerenje, jer još ne vidimo cjelinu puta i ne razumijemo sva duhovna načela i sve njegove dijelove, ali naslućujemo, vjerujemo, da nas ona vodi u ispravnom smjeru; predanje, jer u tom kontemplativnom činu dajemo cijeloga sebe bez ostatka, u vjeri u preobrazbu svojeg bića; posvećenje, jer uviđamo da bez svakodnevnoga napora ne možemo postići nikakve rezultate.

Cilj kontemplativnog puta od prvih se stoljeća nazivao theosis – obogotvorenje. Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao bogom, kako je već u drugom stoljeću punoću puta definirao sv. Irenej, a potom to potvrđivali svi najveći mistici i duhovni učitelji u kršćanskoj povijesti (kasnije, na Zapadu, nešto drugačijom terminologijom). To je trenutak ostvarenja jedinstva s Prvotnom božanskom stvarnosti, koja je nestvorena, bezvremena i bezprostorna. To je ostvarenje svrhe čovjekova života na Zemlji i svih njegovih potencijala.

Na kraju, pak, ne postoji ni put, ni cilj, ni ostvarenje. Jer i onaj koji se ostvaruje i ono što se ostvaruje rastvaraju se u jednom Duhu. Drugim riječima, on/ona koji/a putuje, ono što se ostvaruje i način ostvarivanja jesu – jedno. To buđenje u svojoj istinskoj, božanskoj prirodi pokazuje da se stvari mogu gledati i živjeti jedino u tome i po tome kakve one same po sebi jesu. U svakom trenutku, svakom sadašnjem trenutku, one, i mi s njima, samo – jesmo, i ništa više. Jer …

Put je cilj, a cilj put.

Religija je život, a život religija.

WILLIGIS JÄGER