Centar duhovnih putova Zagreb

  • uči kontemplativni put koji vodi nadosobnom, mističnom iskustvu, temeljen na kršćanskoj kontemplativnoj tradiciji, a koji se otvara transkonfesionalnim korijenima sophie perrennis (vječne, bezvremene mudrosti) kao temelju svih svjetskih religija
  • promiče integralnu duhovnost koja vodi transformaciji cjelovitog ljudskog bića – tijela, uma, duše i duha
  • promiče otvorenost svijesti i otvorenost srca kao osnove za odgovorno djelovanje u svijetu, u ljubavi i suosjećanju prema svim bićima
  • upućuje na uključivanje prakse u svakodnevni život, mjesto gdje se potvrđuju i provjeravaju naši uvidi i iskustva
  • otvoren je svima/svakome i poziva sve zainteresirane da sudjeluju u ponuđenim tečajevima i događanjima
  • sjedište je zagrebačkog ogranka kontemplacijske linije Oblak neznanja Willigisa Jägera.

Kontemplacija & Mistika

KONTEMPLACIJA je središnji pojam kršćanske mistične tradicije. To je mistični, duhovni put koji vodi jedinstvu s Prvotnom, božanskom stvarnošću, s Apsolutom, Bogom. Ona označava i vrstu molitve koja se smatra najvišim oblikom duhovne prakse, koja priprema čovjeka za iskustvo sjedinjenja s Bogom i koja je, na kraju, čisti Božji dar. Ona dakle označava i stanje duše, odnosno duha, kao i molitvenu, svakodnevnu praksu na duhovnom putu.

Kontemplacija je nadpredmetni oblik molitve. To je vježba opuštanja i uranjanja u dubine bitka bez riječi i slika, kako bi se Boga iskusilo na dublji način, s pomoću mirnog sjedenja. Volja, razum i osjećaji pritom se smiruju, a pritom budna pozornost pripravlja put do iskustva Božanske tajne.

Iako se pojam MISTIKE često uzima i kao sinonim, ipak ga ovdje koristimo u nešto širem značenju, u smislu transkonfesionalne duhovnosti i sophie perennis – vječne, bezvremene mudrosti, koja obuhvaća i koja je temelj svih velikih, duhovnih tradicija svijeta.

Želim samo sjediti, šutjeti i slušati što mi Bog govori.  MEISTER ECKHART

Kontemplacija je na latinski prevedena grčka riječ theoria. To je pojam koji je, među ostalim, objašnjavao način, ali i smisao promatranja kazališnih predstava. Dakle, podrazumijevao je smireno, usredotočeno i vrlo pažljivo gledanje, te katarzu, pročišćenje koje je bilo rezultat (dobre) kazališne predstave. U tom je smislu, preneseno u duhovnu sferu, kontemplacija stanje mirnog motrenja, promatranja svojeg unutrašnjega života, usredišnjenoga u Božjoj biti. Drugi način prevođenja riječi vodio je do latinske riječi con-templare, koja se može prevesti kao „bivanje u Hramu“, u smislu motrenja kovčega svetoga Saveza između čovjeka i Boga. Na taj je način pojam bio direktno povezan s vježbom motrenja, ili pozornosti, kako je u kasnijim vremenima nazvan.

Od prvih je vremena u kršćanskoj predaji postojala podjela na različite vrste, odnosno razine, molitve: oratio ili molitva riječima, meditatio ili molitva mislima, osjećajima i voljom i contemplatio, kao molitva slobodna od svih sadržaja svijesti. Ona je zadržana do današnjih dana u praksi lectio divina benediktinske duhovnosti (od 6. st.), koja je zapravo samo nastavak još starije prakse proistekle iz pustinjskoga monaštva (Egipta) 4. st. (tzv. ruminatio, tj. neprestano ponavljanje jedne riječi ili rečenice na unutrašnji način). Zato je važno istaknuti razliku između pojmova meditacije i kontemplacije koja je zapravo, kako se danas koristi, promijenila izvorna značenja. Zbog utjecaja engleskih prijevoda istočnjačkih duhovnih tekstova koji se pojavljuju u drugoj polovici 19. st., pojmovi meditacije i kontemplacije zamijenili su mjesta.

U drugom je smislu pojam kontemplacije podrazumijevao i cjeloviti duhovni put, konačno stanje u kojem se spoznaja Božanske istine, gnosis, scientia, stapala s ostvarenjem božanske ljubavi i suosjećanja, agape, caritas. Prvi su crkveni oci, primjerice sv. Irenej Lionski ili Klement Aleksandrijski (3. i 4. st.) govorili: „Bog je postao čovjekom, da bi čovjek postao bogom“. Pritom je važno istaknuti da je pojam Bog, u tom značenju, bio u potpunosti lišen bilo kakve oznake ili karakteristike. Dakle, mogli bismo reći da je bio – Praznina. To je i izvor tzv. apofatične, niječne teologije koja je bila osnova (najvažnijeg dijela) mistične tradicije unutar povijesti (zapadne) kršćanske duhovnosti. Hildegarda iz Bingena, Hugo i Richard od sv. Viktora (12. st.), Bonaventura, Marguerite Porete, Hadewijch iz Antwerpena i Machtilda iz Magdeburga (13. st.), Meister Eckhart, Johannes Tauler, Henry Seuse, Jan van Ruusbroec, Oblak neznanja (14. st.), Nikola Kuzanski (15. st.), Terezija Avilska i Ivan od Križa (16. st.), Franjo Saleški (17. st.), François Fénelon i Madame Guyon (18. st.) neki su od najistaknutijih.

U svojoj je povijesti Katolička crkva često iskazivala nerazumijevanje za kontemplativnu duhovnost. Ponekad su posljedice za pojedine mistike bile drastične, kao što je to bilo s  Marguerite Porete, Miguelom de Molinosom i Madame Guyon, dok su češće osude zbog heretičkih stavova bile zaključivane zabranjivanjem izdavanjem knjiga i javnoga govora, kao što je to bilo s Meisterom Eckhartom i u novije vrijeme s Pierreom Theillardom de Chardinom, Anthonyom de Mellom i Willigisom Jägerom. A pod utjecajem racionalizma, prosvjetiteljstva i općeg straha od krivih tumačenja nauka, kao i osobnih iskustava, posljednjih je 300-tinjak godina kontemplativna duhovnost sustavno zanemarivana i micana u drugi plan. Tek je otvaranjem novog prostora slobodnog i otvorenog proučavanja i življenja mističnog nauka i prakse početkom 20. st. započela obnova te tradicije koja je danas u velikom zamahu i koja već donosi plodove zamjetne i u svjetskim razmjerima.

Međutim, kod nas je ona još u povojima. Iako praksa kontemplacije postoji već više od 20 godina u Hrvatskoj (i 35 u BiH), zaslugom franjevca Mladena Hercega, ona nije uspjela zaživjeti u širem, javnom prostoru upravo zbog opreznog stava koji Crkva na ovim prostorima ima prema kontemplaciji. Tako da se može reći da smo mi danas u situaciji u kojem su prostori SAD-a i Europe bili prije 50-ak godina kada su pioniri kontemplativne obnove, poput Thomasa Mertona, pa potom Thomasa Keatinga i ostalih u SAD-u, te Huga Enomiya-Lassallea, Johna Maina i Willigisa Jägera te ostalih u Europi, započeli njezinu cjelovitu revitalizaciju.

Važno je istaknuti i zašto mislimo da je obnova kršćanske kontemplativne tradicije toliko važna.

  1. Zato što je to naša, Zapadna duhovna tradicija, tradicija iz koje smo proizišli i koje smo neodvojivi dio (bez obzira jesmo li je u životu živjeli).
  2. Zato što je uobičajeno misliti da ona ne poznaje ezoterijsku, kontemplativnu duhovnu praksu koja u svojoj biti ni po čemu nije manje vrijedna od  bilo koje druge poznate duhovne prakse, osobito onih s Istoka.
  3. Zato što je sve više ljudi na Zapadu, i kršćana i nekršćana, spremno poći istinskim duhovnim putovanjem, ali se nemaju kome obratiti za pomoć, poduku, podršku i društvo na tom putu.
  4. Zbog značaja koji bi cjelovita obnova te tradicije imala u planetarnim tokovima, pri čemu mislimo na brojnost kršćana u svijetu i sveprisutnost utjecaja civilizacije Zapada u svakom kutku svijeta u ovom trenutku, i to u vidu njegove isključivo materijalne, egzoterijske komponente.

 

Pojam mistike drugi je važan termin kojim želimo označiti naš rad. On je prijevod grčke riječi mystikos koja ima dva (od mnogih) značenja: „zatvaranje, povlačenje osjetila“ i „ulaženje u misterije“. Ulazak je označavao inicijaciju (myesis) u duhovnu praksu koja je vodila do katarze (katarsis), pročišćenja i ekstaze (ekstasis), duhovnog buđenja, dok je „zatvaranje, povlačenje osjetila“ bilo povezano s duhovnom praksom povezanom s ispravnim životom (askesis) i spoznajom Prvotne stvarnosti (gnosis). U tom smislu mistika predstavlja širi pojam transkonfesionalne duhovnosti koji se ne zaustavlja samo na tradiciji Zapada i kršćanstva, već obuhvaća sve velike, duhovne tradicije svijeta i time se povezuje s pojmom sophie perennis, vječne, bezvremene mudrosti.

Iz toga proizlazi i naziv Centra duhovnih putova jer je otvorenost i povezanost svega i sa svime u današnjem svijetu, po našem mišljenju, temeljna paradigma jednog cjelovitog duhovnog puta.

CENTAR tako obuhvaća put tijela kroz tjelesno-energetske vježbe poput aikida, taijiquana, qigonga i yoge; put srca, na pasivan način kroz molitvu srca i aktivan način kroz uključivanje molitve u svakodnevicu djelima ljubavi i suosjećanja; put duha, kroz mističnu, kontemplativnu vježbu čiste pozornosti. Takvim cjelovitim pristupom želja nam je približiti mogućnost ostvarenja jedinstva i cjelovitosti ljudskog bića u svim njegovim potencijalima, kako na svakom pojedinačnom duhovnom putovanju, tako i za društvo u cjelini.