Kontemplativni put

Kontemplativan put u mističnoj tradiciji Zapada oduvijek je bio put sjedinjenja s Prvotnom, Božanskom stvarnosti i življenje ostvarenog, cjelovitoga čovjeka u svijetu u svoj punini i čistoći ljubavi i suosjećanja prema svim bićima.

Kršćanska je mistična tradicija od prvih vremena opisivala takvo duhovno putovanje u tri razine: pročišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje (via purgativa, via iluminativa , via unitiva). Današnjim bi se rječnikom to moglo približiti na način da se pročišćenje vidi kao puna integracija ega, našeg ograničenoga, površnoga ja koja uključuje i smirivanje i razumijevanje procesa osjećajnoga, misaonoga i voljnoga aspekta ljudske duše, kao i svjesna integracija sjena, potisnutih dijelova naše psihe; prosvjetljenje kao ostvarenje prve razine uvida u pravu prirodu stvari praćene snažnim potvrdama u vidu psihičkih moći i uvida (i patnje uzrokovane čišćenjima dubljih razina svijesti, koje se mogu nazvati psihičkim i suptilnim); isjedinjenje kao ostvarenje svog cjelovitoga, Istinskoga bića u jedinstvu s Prvotnim izvorom, s Božjim životom u nama (kao ostvarenje kauzalnog nivoa svijesti); te konačno, kao sâm život, čista svijest neodvojena od Prave prirode života, u kojem nestaje i naš Istinski ja i ostvaruje se kao življenje života kakav on uistinu jest (u nedualnoj razini svijesti gdje ne živim više Ja u jedinstvu s Bogom, već Bog živi mene).

 Kontemplativan, mističan put započinje iskrenim, iz dubina i do dubina duše postavljenim pitanjem – tko sam? zašto sam ovdje? kamo idem? i kako da ostvarim puninu svog života? Za taj se početak duhovnog putovanja od prvih kršćanskih vremena koristila grčka riječ – metanoia, obraćenje, u smislu skretanja pogleda, cijeloga svojega bića s površnoga na ono dubinsko, s krivoga na ono ispravno, s lažnoga na ono istinito. Mističan je put put preobrazbe našega cjelovitoga bića; iz našeg djelomičnoga, podijeljenoga i ograničenoga maloga ja u cjelovito, nepodijeljeno i neograničeno Jastvo, i potom u nestvoreni, bezvremeni i bezprostorni Duh samoga života.

Otvaranje svijesti i otvaranje srca ključni su elementi duhovnoga razvoja, a za njihovo ostvarenje u životu nije dovoljan samo iskreni interes, istraživanje i proučavanje tog procesa, već njegovo stvarno ostvarivanje, u meni, ovdje-i-sada. Stoga je najvažniji dio duhovnoga putovanja uključivanje kontemplativne prakse u svoju svakodnevicu. Ona uključuje mirno i opušteno sjedenje, disanje i pažnju, a vodi smirivanju, opuštanju i otpuštanju svih sadržaja svijesti koji čine naš površni ja – koji čine misli, osjećaji, slike koje proizlaze iz odnosa osjećajnog, voljnog i misaonoga dijela ljudske psihe i svijeta oko nas.

Ona se od prvih vremena opisivala s dva pojma – apatheia ili bestrašće i kenosis ili ispražnjenost.  Strastima su u prvim stoljećima pustinjski monasi nazivali sve sadržaje svijesti koji su dolazili iz odnosa sa svijetom i unosili sve oblike patnje koji su proizlazili iz nesmirenosti duha. One su unosile i nemogućnost pogleda u istinu koja se nalazi iza svih stvari, s onu stranu svih sadržaja svijesti sa kojima se ljudska priroda navikla povezivati, navezivati i poistovjećivati.

Postoje dvije glavne vrste kontemplativnih praksi – koncentrativne, u kojima svijest fokusiramo na jedan predmet (sveta riječ, tijelo ili dah) i receptivne, u kojima svijest praznimo od svih sadržaja, s ciljem učenja nevezivanja na njezine sadržaje, ma kakvi oni bili. Ta uvježbavanja fokusiranje pažnje i potom praznine, čine temelje svih oblika prakse u svim duhovnim tradicijama svijeta.

Puštam slike i stvari da prolaze i držim svoj hram praznim.

JOHANNES TAULER (14. st.)

 Kontemplativna vježba se naziva i molitvom; jer u sebi uključuje – potpuno povjerenje, predanje i posvećenje. Povjerenje, jer još ne vidimo cjelinu puta i ne razumijemo sva duhovna načela i sve njegove dijelove, ali naslućujemo, vjerujemo, da nas ona vodi u ispravnom smjeru; predanje, jer u tom kontemplativnom činu dajemo cijeloga sebe bez ostatka, u vjeri u preobrazbu svoga bića; posvećenje, jer uviđamo da bez svakodnevnoga napora ne možemo postići nikakve rezultate.

Cilj kontemplativnog puta od prvih se stoljeća nazivao riječju – theosis, obogotvorenje. Bog je postao čovjekom, da bi čovjek postao bogom, kako je već u drugom stoljeću punoću puta definirao sv. Irenej, a potom to potvrđivali svi najveći mistici i duhovni učitelji u kršćanskoj povijesti (kasnije, na Zapadu, nešto drugačijom terminologijom). To je trenutak ostvarenja jedinstva s Prvotnom božanskom stvarnosti koja je – nestvorena, bezvremena i bezprostorna; to je ostvarenje svrhe čovjekova života na Zemlji i svih njegovih potencijala.

Na kraju, pak – ne postoji ni put, ni cilj, ni ostvarenje. Jer i onaj koji se ostvaruje i ono što se ostvaruje rastvaraju se u jednom Duhu. Drugim riječima, on/ona koji/a putuje, ono što se ostvaruje i način ostvarivanja jesu – jedno. To buđenje u svojoj istinskoj, božanskoj prirodi pokazuje da se stvari mogu gledati i živjeti jedino u tome i po tome kakve one same po sebi jesu. U svakom trenutku, svakom sadašnjem trenutku, one, i mi s njima, samo – jesmo, i ništa više. Jer …

Put je cilj, a cilj put.

Religija je život, a život religija.

WILLIGIS JÄGER