Kakichi Kadowaki rodio se u Japanu i odrastao u zen-budističkom okruženju, ali se vremenom sve više počeo zanimati za kršćanstvo. Jedan od najvećih uzora bio mu je isusovac o. Heinrich Doumolin (1905-1995.), najveći poznavatelj budizma u kršćanskom krugu tog vremena.

Ulaskom u isusovački red 1950. radio je pod vodstvom o. Pedra Arrupea (1907-1991), budućeg provincijala Japana pa potom i cijelog reda, koji ga je i zaredio 1960. godine. Produbljujući razumijevanje i zena i kršćanske kontemplativne tradicije kroz desetogodišnje izučavanje izvora i prakticiranje zena i Ignacijevih duhovnih vježbi, shvatio je njihovu izuzetnu sličnost što je prikazao u čuvenoj knjizi Zen i Biblija izdanoj 1980. godine. Svoj znanstveni rad zaokružio je doktoratom na Gregorijani u Rimu. Ubrzo je postao cijenjen u ekumenskim krugovima u Japanu što je bila osnova za prihvaćanje profesorskog mjesta na Sophia sveučilištu u Tokiju. Dugogodišnji rad na zen meditaciji rezultirao je potvrdom duhovnog iskustva (satorija) od njegova učitelja majstora Oomoria Sogena (predsjednika Hanazano sveučilišta u Kyotu, Rinzai sekte zena), a od početka 1980-tih godina djeluje i kao učitelj zena i kao voditelj međunarodnih Ignacijevih duhovnih vježbi za isusovačke kanditate i svećenike u Japanu (od sredine 2000-tih otvorenih i za zainteresirane laike).

Trideset godina svećeničke službe posvetio sam kombiniranju zena i Ignacijeve duhovnosti. Vjerujem da sam to u određenoj mjeri i uspio te sam s toga odlučio ovaj program ponuditi širem krugu ljudi.

Tijekom 2001. godine vodio sam prvi stupanj tečaja za tri svećenika i jednu časnu sestru koji su imali priliku uvidjeti i iskusiti  činjenicu da zen meditacija i trening mogu u velikoj mjeri pridonijeti produbljivanju njihove kršćanske molitve. Sljedeće godine nastavili smo zajednički rad na drugoj stupnju, a 2003. godine završili smo s trećim i konačnim stupnjem. Kada je karmelićanin p. Dionisio Ramos završio cijeli program bio je proglašen zen učiteljem.[2]

U 2004. godine pokrenuo sam novi program baziran na Ignacijevim Duhovnim vježbama. Tijekom svog dugogodišnjeg učenja zena uvijek sam držao u sebi potrebu za kreiranjem sinteze ta dva duhovna puta. Stoga je on i neka vrsta ostvarenja mog životnog poziva inspiriranog Kristovim životom.

Na temelju toga, tijekom 2006-7. godine vodio sam dvogodišnji internacionalni tečaj za dva isusovačka svećenika i dvije sestre s velikim uspjehom kao što možete pročitati na kraju ovog prikaza.

Pozivom na prisustvovanje prvom stupnju ovog programa koji će se održati u Kita-Karuizawi (provincija Gumna u središnjem Japanu) želim ukazati na mogućnost ‘inicijacije’ u dubinu kršćanske molitve pomoću tehnika disanja iz zena. To stajalište ima temelje u Svetom pismu, Post 2-7, u kojem je opisano stvaranje čovjeka dahom (ruah, hebr.) Božjeg života (Duha svetoga), jer stjecanjem vještine abdominalnog disanja (tanden-koku) iskusit ćemo blisku povezanost našeg disanja sa Duhom svetim, kako bi mogli steći uvid u ostvarenju ‘Principa stvaranja’ (Izl 23; vrsta kršćanskog prosvjetljenja, satorija jap.).

Nakon toga ćemo taj ‘Princip stvaranja’ učvrstiti u Ignacijevom duhovnom ‘Postojanju’ koristeći ga kao kršćanski koan (koan je pojam iz zena a znači paradoksalno ili ne-logično pitanje  koje učitelj daje svom učeniku da ga vodi do prosvjetljenja) kroz svaku vježbu duhovnih vježbi, a osobito pet temeljnih – Poziv Krista Kralja, Dva standarda, Tri vrste ljudi, Tri vrste poniznosti i Kontemplacija ljubavi. Tijekom cijelog Programa duhovnih vježbi vodimo pažnju o razlikovanju duhova osvrćući se na Ignacijevu Autobiografiju i druge relevantne materijale.